Hektor poet: Zaboravi na mene, ne ostvaren san, zaboravi dodir,...

Hektor poet: Zaboravi na mene,
ne ostvaren san,
zaboravi dodir,...: "Zaboravi na mene, ne ostvaren san, zaboravi dodir, ruke, zaboravi sam ću dalje! I mene rane bole tvoje, ne mogu ih liječit znam, zabor..."

Jesi li gledala stope odlaska mog
kao što su se očima rosnim grlila naša tijela prije puta
jesi li vidila samo besciljnog pjesnika u meni te noći?
Takni me pogledom kako si me znala dirati 
Takni me pjesmom ko što mač tiče uzavrelu krv junaka
Takni me riječju za koju nikada hrabrosti skupila nisi
Napi me dodirima koje si skrivala
Zaledi me ljubavlju koju nikada nisi znala pokazati! 
Hladna noć osamljenička!

Oprosti neznanko, 
ali ne šuti,
ne šuti samo,
grli me strasno, 
grli kao davno
kad su veselo pahulje
krojile sag, mek, nježan, divni
, a livade ljetnje cvale
i mirisna polja sjala, 
vjetrovi zviždali balade,
a duga nad gradom se tkala
zagrli se onako spontano
kako sam zaljubljeni rade,
kako si nekada znala.
Nemoj nečujno otvoriti vrata
i laganim koracima u postelju ući
reci mi barem "Zdravo" 
ne zalupi vratima na dolasku kući.
I nemoj poći bez mene leći
i leđa mi okrenuti mučki
nek tijela naša se stisnu i zagrle objeručki
i jutra svakoga sunce nek zbog nas se budi!
 Budimo opet draga sretni normalni ljudi!

Ja sam samo nit u čvoru mreže postojanja
samo prašina na rubu beskonačne ceste
bez imena bez smjera bez znaka,
samo latica bijele uvele ruže,
samo njena pelud  sitna poput praha
prostrta po prostranom polju!

Ja sam samo kapljica kiše
na rosnoj livadi ranog proljeća
samo uveli list na stablu života!

Ja sam samo bespomoćni krik prividno mirne noć
što kao lavež pasa para tišinu,
samo kap mutne vode čovječanstva,
uski put bez putnika i cilja
i nebitna karika beskonačnog lanca,
beskonačnog lanca ponavljanja.

Ja sam samo nit u čvoru mreže postojanja!

Nebo bez zvijezda se budi
mjesec bez sjaja sija
prazna su srca ljudi
dalek je put bez cilja
dalek ko samo nebo

Sjećaš li se
Prvog čina predstave
Ljetne divne noći mirisne
Sjajne
Pamtiš li onu zimu
Kad obnovili smo
Vječne tajne
Rasplamsali iskru iščezlu
I zimu poslije
Tešku
Čemernu, sumornu

Može li kišit bez oblaka,
može li pasti kamen bez da bude bačen,
može li se korak korakom zvati bez da bude zakoračen?

Može li svjetlo sjati bez tame
jer koga bi onda osvjetljavalo?
Može li vrijeme teći bez čovjeka
jer kome bi onda obrojavalo
i komu bi ukazivalo na prolaznost
, a tko je nebi shvaćao!

Zaboravi na mene,
ne ostvaren san,
zaboravi dodir,
ruke,
zaboravi
sam ću dalje!

I mene rane bole tvoje,
ne mogu ih liječit znam,
zaboravi,
ja dalje putujem sam,
ne pokušavaj me spriječit!

Osjećaš li moju mržnju gade,
do tebe će nadam se ove riječi stići,
čuješ li ove zidove hladne,
čuješ li ove tužne boje!

Naslađuješ li se nad mojom samoćom?
Jer ja se moći tvojoj ne divim,
gradi ti dvorce i snove
ali i mene pusti da živim!

Zanosi se svojom vlasti
i ubi u nama ove nade,
udri lopatom, udri gazda
ne daj s njom da rade!

Jer komu kruha treba
tvoja sitost i nas poji
mi možemo živjeti ko zvijeri,znamo,
a šta će prasci tvoji?

Oni trud ne znaju piti
nit jesti rada čase,
zaboravi na nas gazda
samo ti misli na se!

Jer ja ću sutra opet
mirnih ustati misli i sanjati
polja rosna, u daljini razasuto klasje,
i Suncu osmijeh ću dati

,a ti ćeč gazda tmurni
venut u tuzi svojoj , živjet sa svojom boli
, a sluga tvoj će bijedni zauvijek da te voli
onako kako ti njeg znao nisi!