my brothers in arms

Noće me zove

I noću to tako često biva
u malom provincijskom mjestu,
ja vučem za dimom dim,
s balkona pogled bacam na cestu,
i tako dok sve sniva,
umjesto da i ja snijem,
ja bdijem bdijem.


I vrijeme za mene stane,
tek ponekad čuju se kiše,
sve dok sunce ne grane,
u gradu je tiše i tiše,
i mrak se boji mraka,
krije se od tame,
oko lampe nepomične sjene u tišini noći zagrljene same
, a ja se bojim zraka,
pa pušim,pušim sve više !


Ne mislim na vrijeme
ne mislim na dane ,
na sate prošle,
niti na trenutke ove,
ni buduće isto,
ja gledam nebo čisto i gutam smrdljivi dim
tišina me noći zove,
i sve me zove
sve me moli
noć za mojim društvom vapi,
mene zove miris zore,
mene zovu kišne kapi!


I tako otpuhnem dim u daljinu i potegnem novi
ne mislim na svoju prazninu, samo osluškujem tišinu
i nije bitno što misle drugi
jer dok oni samo svoje sanjaju snove
mene noć zove,zove zove...


A dim grize za oči
suza kao da teče
i tako svake noći i tako svako veče!