nekad slova teku kao bistre vode
u noćima dugim ruke mi ne šute
slažem stih na stih, prolaze minute
i godine ove kao da su jučer stasale



mladice iz moga kraja
godinam su klasale
ali stari ljudi imaju naočale
u kojima vrijeme stane


i  ovaj tren sada, sutra bit ce nikad

Ja ti nikad neću bit daleko

svijet je danas i suviše mal

i manje važne od tebe noćima sam čeko

bdio i sijedo

nek sam i volio 

ma da nisam htio

sve ratove gubio

a bitke pobijedio

i tebe ću čekati dovijeka

kao što sam mnoge čekao

lagao sam 

kao pas sam lajo

ali sve sam tebi rekao

ti ne moraš doći ja ću biti tu

jer ja još samo ustvari u tebi živim

na sve sam se vatre ovog svijeta opekao

a sad se ledim

ne moraš doći ja opet bit ću tu

jer nemam kamo poći

sunca sad u tvojim očima mi svići

čekat ću te nikad nemoj doći

duga je noć,kiši
tišinu oko sebe slušam,
pušim,
netko bi rekao guštam

noć je hladna jesenja,
ovo je mali šugav grad,
na ulici se ne prodaju kestenja
jednu za drugom palim,gutam taj smrad

na današnji dan netko je umro
jer svaki datum nekom je bio posljednji,
gledao sam tv kalendar jutros,ne značajni događaji osrednji

noćas je noć tako duga, na ovaj datum i ja koda crkavam
da imam božje kistove i boje slikao bi jutro ,a ne kako se nebo smrkava
i ne pazim na interpunkcijske znakove, 
jer riječi me(a ne zarezi i točke) oslikavaju,
nikada nisam patio od formi, 
ni od sakupljača poena koji to ne odobravaju

jer ja sam disao kad sam trebao udah
,a ne kad bi mi netko to dozvolio
neki mi kažu da zato sam frajer,
al ima ih što misle da sam čudak
uglavnom znam da nisam od onih što bi svima udovoljio

Đavolski noćni hir

Lađe napnutih jedara,
 hladne i surove ceste,
djevojke ogromnih bedara,
olovne stope teške,
čežnja i slutnje u tami, 
tamna tinta i bijelo pero,
a riječi crne, crnije,
surovo provincijsko mjesto
sve biva odurnije, okrutnije.

A jedra opet napeta,
bedra opet široka, 
gledam krajičkom oka,
tinta postaje sve praznija,
pero sve istrošenije,
riječi bivaju sve iskrenije,promislenije.

Tužna je sudbina geta,
život u središtu grada,
na samom rubu svijeta,
tužne se ljudske fasade,
podižu bedeme do nebesa,
koljačke legije, crne brigade
razdiru ih kao komad mesa!

Ja neću nikada da pišem

Pitaju me zašto slabo pišem,
zašto su moja pera nijema,
zašto moja slova šute.

Reći ću im samo.
ja nisam pjesnik koji piše da bi imao pjesmu
i kada šutim, u dubini sebe plačem,
i kad moja slova šute,
ja pišem žešće , jače,
i stihovi se sami pletu,
jedan po jedan niti kroje.

Jer ja kad pišem,
moje srce plače,
i sve su moje pjesme moga srca dio.

I zato neću završiti ovo pjesmu
nek svatko svoj svršetak piše
jer ako vam odam sve,
sve ću tajne svoje servirati na pladnju
i svi će znati kako dišem,
zato neću svršetak da pišem!

Dan je dizao sidra
Sve se spremalo na spavanje
U daljini pseće lajanje
Bespomoćna bitka

Kolike samo noći poput te
Ulice prazne,ojađene
Iz poneke krčme tek dopire vika
Gomila se nesretnika s krčmaricom pipka

A pas i dalje reži
Tek ga karika lanca priječi
Da ne diše zrak nemoćnoga gubitnika

U neko doba noći,srditi mu gazda
Lajne majku pseću
Zaprijeti mu :"Da će noć ga gutat"

Dovoljno se nekada samo osvrnuti oko sebe, pa da vidiš koliko oko nas postoji kontradiktornih stvari, koliko ljudi često i nesvjesno živi između krajnosti, evo gledam onako djelićom oka vozeći se cestama, kako su sva groblja divno osvijetljena.
Svaka grobnica ima par svijeća bar, cvijeće u raznim bojama, aranžmanima.
I onda dan poslije, sve stane, svijeće prestanu da svijetle, sjećanje na pokojne kao da se izbriše, vene kao cvijeće na hladnom kamenu.
Umiru li ljudi da bi se njihova utočišta ukrasila najskupljim vrstama kamena, a sjećanje na njih izblijedjelo.
Poimanje smrti kod nas nema značaj kakav bi trebalo imati, iako to nije samo slučaj kod nas, to su stvari koje su svugdje u svijetu identične.
Od pogreba se prave posprdni činovi, iz ne znam kojega razloga sve se komercijaliziralo , iz svega viri korist, sve je obvijeno velom interesa, nije bitno tko je bio kakav čovijek, bitno je čiji je spomenik skuplji.

Medijsko uništavanje društva proždire ljudski razum ljudi rade odstupanja, koja su ljudskom umu bila nezamisliva, stvari koje nas bombardiraju zasljepljuju nas, i onda ljudi slijepo prate trendove i žive po principima i načelima koje propisuju pojedine medijske grupacije, koje sustavno djeluju na pojedina ali većinske dijelove društva.

To je dovelo do komercijalizacije i same smrti, kad se pravi show od bez životnih tijela!

Što se desilo današnjem društvu, od kuda zloba u ljudima, gdje je nestala ljudskost, gdje su nestali osjećaji, koji su povezivali ljude, zašto još uvijek vrijedi da je " Čovjek čovijeku Vuk, a drug da nije drugu drug ".
Nepovjerenje u ljude je stvar koja je obilježila povijest čovječanstva, a ima čovjek usađenih vrlina koje vrijede više.

Gdje su te vrline zapele i zašto kaskaju, zašto ljudi kreću shvaćati tek par minuta prije nego legnu u one hladne kamene odaje, kad im drugi donosu svijeće, to je pitanje na koje ja nemam odgovora, u meni još uvijek živi samo žaljenje za ljudima kakvi su nekada bili, ljudima kakve nekada poznavah, a koji davni izblijediše, nestadoše, uvenuše...

Tišina

I tako stane, odjednom sve stane
odjednom sve postane tiše,
kao u grad kad uđu vojske tame,
zatišje poslije kiše!

I ruke postanu grube,
a usne što te ljube postanu hladne,
tišina razdire sve oko tebe,
a moje oči u praznini sobe, zamišljene same.

I pogledavaju i čekaju,
al nema nikoga nigdje, odjednom sve stane,
tišina razdire vene, ljube me usne hladne,
ljube, al nisu njene.

I neke me ruke grle, neke grube i hladne,
noći tu bez nje su puste,
ja grlim postelju jadnu,
na nju je ostalo samo sjećanje.

I ujutro kad sviće, i zraka probija kroz staklo
, a buka nadire kroz uši, tišina noći vene,
ja gledam prazan zid, a zid gleda mene,
a ona tko zna gdje i s kim se budi, dok netko u praznini sobe, za njom ludi, pa ludi, i ludi!

my brothers in arms

Noće me zove

I noću to tako često biva
u malom provincijskom mjestu,
ja vučem za dimom dim,
s balkona pogled bacam na cestu,
i tako dok sve sniva,
umjesto da i ja snijem,
ja bdijem bdijem.


I vrijeme za mene stane,
tek ponekad čuju se kiše,
sve dok sunce ne grane,
u gradu je tiše i tiše,
i mrak se boji mraka,
krije se od tame,
oko lampe nepomične sjene u tišini noći zagrljene same
, a ja se bojim zraka,
pa pušim,pušim sve više !


Ne mislim na vrijeme
ne mislim na dane ,
na sate prošle,
niti na trenutke ove,
ni buduće isto,
ja gledam nebo čisto i gutam smrdljivi dim
tišina me noći zove,
i sve me zove
sve me moli
noć za mojim društvom vapi,
mene zove miris zore,
mene zovu kišne kapi!


I tako otpuhnem dim u daljinu i potegnem novi
ne mislim na svoju prazninu, samo osluškujem tišinu
i nije bitno što misle drugi
jer dok oni samo svoje sanjaju snove
mene noć zove,zove zove...


A dim grize za oči
suza kao da teče
i tako svake noći i tako svako veče!

Kad budem ofucan i star
i kao pas povlačio se cestom
hoćemo li kao sad
zaljubljeni biti par

kad budem pogrbljena sjena
dal ćeš biti ona ista žena
što se sa mnom ljubila na kiši
hoćeš li u sjećanju sačuvati dio za mene

kad budem ostavljen, zaboravljen
od samog sebe zapostavljen
hoće li  i tada u sjećanju ostati urezan
i jedan trag što će voditi ka meni

kad dođu dani poslije ovih dana,
poslije ovih godina,kad moje ruke ostare
kad me prijatelji zaborave
kad me pamet ostavi,hoćeš li biti ona što će me s pameti napustit

Doviđenja pjesniče, do skorog viđenja

Kao oblaci što putuju tvoje ruke iz zagrljaja bježe,gdje li sada lumpuješ
dal i sada tuguješ
ja još sam tu ne zauvijek
vidiš li kristalne suze
da mi se ugnjezdit u zagrljaj tvoj na tren
da mi je samo reći oprosti druže!
Tamo u tuđini gledam more
obalom šećem
ima li to kraja,
reci mi gaziš li oblake
osjećaš li sunčevog sjaja

Oprosti da mi je reći
dal išta sad kajanje znači
preklinjem, molim , klečim
u san mi doputuješ šutke, osmjeh sjajom ti zrači
ja živim za onaj dan ,
kad ću te gore naći,
čekaj me pjesniče,čekaj
kao onoga dana me zagrli!

Padam

I kad sviće stare zidine ne sjaje
ludi čovjek vragu se daje
pa se skrije al kratko mira ima
čas oseka,pa plima, i odrazi
mjesečevi obrazi osvjetljeni,
u rjeci granjem osjenčeni
neopisiv pogled na um prosvijetljeni!

Umujem, pa ludujem, pa manje razumijem,
više tugujem, neželim da drugujem
ne umijem,
iz časa sreće želim da se ubijem
jer nerazumijem,
onda iz sna se umijem,
pa malo zraka upijem,
koji dim cigare ubijem
pa opet mudrujem
al ništa ne umijem
pa ne razumjem,
kako da uspijem a savjest da ne ubijem
pa se opijem bez da popijem,
pa plačem jer neznam da se smijem,
i onda pišem , a neznam što pisati
u isto vrijeme dišem
,a ne želim disati
samujem, postajem sve osamljeniji
noću danujem postajem zatupljeniji
vjeđe mi padaju zalaze na zapad,
svaku riječ preispitivam nikom ne kazujem
vanjštinu maskiram ,a ustvari praznujem!!!

Velebitska Stina

Srca kamenitog ruke težačke,
oči tamo dolje gledaju u daljinu,
kamen na kamenu, rika medvjeda u planini
stina na stini, kuća u divljini
upisana u moje misli,
nedaj da zaboravim nikada tvoju zimu
prati me kao što pogledavaš more sinje
doviđenja Velebite moj

Ja ode

I tisuće riječi malo je,
i sva crnina noći preblaga je da opiše gorčinu provincijske sredine,
"Bit će bolje",
za to prekasno je,
isčezava i posljednji dio mene,iz najdublje dubine,
odumire mi um,a
moje noge nemaju snage za dalje!
Ne želim se boriti,
pucajte,
ubijte me,
nemilosrdnost metka nije veća od praznine srca ubojice,
gubim bitku lagano, zbogom provincijo,
zbogom ruke težačke
za mene nema nada, srce opustošeno!


Pas zapišava uličnu rasvjetu
repom mi maše on ima snage,
njemu je muka nepoznata, noći su mu slobodnjačke naročito drage,
kad ga tmurni gazda pusti s lanca,
on noć ima pred sobom!
A onda ujutro cipele gradskih dama
po zapišanim pločnicima hodaju do neba uzdignutih glava,
a pas, povijena repa
ležeći lancima opasan
kao da se naslađiva pravi se da spava!
Tko je pas?
A tko je dama?
On koristi i kapljicu slobode,
a provincijska dama željna uzdizanja sve dublje tone,
a ja kao pas zavezani povijena repa
ne mogu mijenjati svijet
zbogom,ja ode,ja ode dignut svoj rep
trčkarati opet ja ode