Tišina

I tako stane, odjednom sve stane
odjednom sve postane tiše,
kao u grad kad uđu vojske tame,
zatišje poslije kiše!

I ruke postanu grube,
a usne što te ljube postanu hladne,
tišina razdire sve oko tebe,
a moje oči u praznini sobe, zamišljene same.

I pogledavaju i čekaju,
al nema nikoga nigdje, odjednom sve stane,
tišina razdire vene, ljube me usne hladne,
ljube, al nisu njene.

I neke me ruke grle, neke grube i hladne,
noći tu bez nje su puste,
ja grlim postelju jadnu,
na nju je ostalo samo sjećanje.

I ujutro kad sviće, i zraka probija kroz staklo
, a buka nadire kroz uši, tišina noći vene,
ja gledam prazan zid, a zid gleda mene,
a ona tko zna gdje i s kim se budi, dok netko u praznini sobe, za njom ludi, pa ludi, i ludi!