Dovoljno se nekada samo osvrnuti oko sebe, pa da vidiš koliko oko nas postoji kontradiktornih stvari, koliko ljudi često i nesvjesno živi između krajnosti, evo gledam onako djelićom oka vozeći se cestama, kako su sva groblja divno osvijetljena.
Svaka grobnica ima par svijeća bar, cvijeće u raznim bojama, aranžmanima.
I onda dan poslije, sve stane, svijeće prestanu da svijetle, sjećanje na pokojne kao da se izbriše, vene kao cvijeće na hladnom kamenu.
Umiru li ljudi da bi se njihova utočišta ukrasila najskupljim vrstama kamena, a sjećanje na njih izblijedjelo.
Poimanje smrti kod nas nema značaj kakav bi trebalo imati, iako to nije samo slučaj kod nas, to su stvari koje su svugdje u svijetu identične.
Od pogreba se prave posprdni činovi, iz ne znam kojega razloga sve se komercijaliziralo , iz svega viri korist, sve je obvijeno velom interesa, nije bitno tko je bio kakav čovijek, bitno je čiji je spomenik skuplji.

Medijsko uništavanje društva proždire ljudski razum ljudi rade odstupanja, koja su ljudskom umu bila nezamisliva, stvari koje nas bombardiraju zasljepljuju nas, i onda ljudi slijepo prate trendove i žive po principima i načelima koje propisuju pojedine medijske grupacije, koje sustavno djeluju na pojedina ali većinske dijelove društva.

To je dovelo do komercijalizacije i same smrti, kad se pravi show od bez životnih tijela!

Što se desilo današnjem društvu, od kuda zloba u ljudima, gdje je nestala ljudskost, gdje su nestali osjećaji, koji su povezivali ljude, zašto još uvijek vrijedi da je " Čovjek čovijeku Vuk, a drug da nije drugu drug ".
Nepovjerenje u ljude je stvar koja je obilježila povijest čovječanstva, a ima čovjek usađenih vrlina koje vrijede više.

Gdje su te vrline zapele i zašto kaskaju, zašto ljudi kreću shvaćati tek par minuta prije nego legnu u one hladne kamene odaje, kad im drugi donosu svijeće, to je pitanje na koje ja nemam odgovora, u meni još uvijek živi samo žaljenje za ljudima kakvi su nekada bili, ljudima kakve nekada poznavah, a koji davni izblijediše, nestadoše, uvenuše...