Dovoljno se nekada samo osvrnuti oko sebe, pa da vidiš koliko oko nas postoji kontradiktornih stvari, koliko ljudi često i nesvjesno živi između krajnosti, evo gledam onako djelićom oka vozeći se cestama, kako su sva groblja divno osvijetljena.
Svaka grobnica ima par svijeća bar, cvijeće u raznim bojama, aranžmanima.
I onda dan poslije, sve stane, svijeće prestanu da svijetle, sjećanje na pokojne kao da se izbriše, vene kao cvijeće na hladnom kamenu.
Umiru li ljudi da bi se njihova utočišta ukrasila najskupljim vrstama kamena, a sjećanje na njih izblijedjelo.
Poimanje smrti kod nas nema značaj kakav bi trebalo imati, iako to nije samo slučaj kod nas, to su stvari koje su svugdje u svijetu identične.
Od pogreba se prave posprdni činovi, iz ne znam kojega razloga sve se komercijaliziralo , iz svega viri korist, sve je obvijeno velom interesa, nije bitno tko je bio kakav čovijek, bitno je čiji je spomenik skuplji.

Medijsko uništavanje društva proždire ljudski razum ljudi rade odstupanja, koja su ljudskom umu bila nezamisliva, stvari koje nas bombardiraju zasljepljuju nas, i onda ljudi slijepo prate trendove i žive po principima i načelima koje propisuju pojedine medijske grupacije, koje sustavno djeluju na pojedina ali većinske dijelove društva.

To je dovelo do komercijalizacije i same smrti, kad se pravi show od bez životnih tijela!

Što se desilo današnjem društvu, od kuda zloba u ljudima, gdje je nestala ljudskost, gdje su nestali osjećaji, koji su povezivali ljude, zašto još uvijek vrijedi da je " Čovjek čovijeku Vuk, a drug da nije drugu drug ".
Nepovjerenje u ljude je stvar koja je obilježila povijest čovječanstva, a ima čovjek usađenih vrlina koje vrijede više.

Gdje su te vrline zapele i zašto kaskaju, zašto ljudi kreću shvaćati tek par minuta prije nego legnu u one hladne kamene odaje, kad im drugi donosu svijeće, to je pitanje na koje ja nemam odgovora, u meni još uvijek živi samo žaljenje za ljudima kakvi su nekada bili, ljudima kakve nekada poznavah, a koji davni izblijediše, nestadoše, uvenuše...

Tišina

I tako stane, odjednom sve stane
odjednom sve postane tiše,
kao u grad kad uđu vojske tame,
zatišje poslije kiše!

I ruke postanu grube,
a usne što te ljube postanu hladne,
tišina razdire sve oko tebe,
a moje oči u praznini sobe, zamišljene same.

I pogledavaju i čekaju,
al nema nikoga nigdje, odjednom sve stane,
tišina razdire vene, ljube me usne hladne,
ljube, al nisu njene.

I neke me ruke grle, neke grube i hladne,
noći tu bez nje su puste,
ja grlim postelju jadnu,
na nju je ostalo samo sjećanje.

I ujutro kad sviće, i zraka probija kroz staklo
, a buka nadire kroz uši, tišina noći vene,
ja gledam prazan zid, a zid gleda mene,
a ona tko zna gdje i s kim se budi, dok netko u praznini sobe, za njom ludi, pa ludi, i ludi!

my brothers in arms

Noće me zove

I noću to tako često biva
u malom provincijskom mjestu,
ja vučem za dimom dim,
s balkona pogled bacam na cestu,
i tako dok sve sniva,
umjesto da i ja snijem,
ja bdijem bdijem.


I vrijeme za mene stane,
tek ponekad čuju se kiše,
sve dok sunce ne grane,
u gradu je tiše i tiše,
i mrak se boji mraka,
krije se od tame,
oko lampe nepomične sjene u tišini noći zagrljene same
, a ja se bojim zraka,
pa pušim,pušim sve više !


Ne mislim na vrijeme
ne mislim na dane ,
na sate prošle,
niti na trenutke ove,
ni buduće isto,
ja gledam nebo čisto i gutam smrdljivi dim
tišina me noći zove,
i sve me zove
sve me moli
noć za mojim društvom vapi,
mene zove miris zore,
mene zovu kišne kapi!


I tako otpuhnem dim u daljinu i potegnem novi
ne mislim na svoju prazninu, samo osluškujem tišinu
i nije bitno što misle drugi
jer dok oni samo svoje sanjaju snove
mene noć zove,zove zove...


A dim grize za oči
suza kao da teče
i tako svake noći i tako svako veče!

Kad budem ofucan i star
i kao pas povlačio se cestom
hoćemo li kao sad
zaljubljeni biti par

kad budem pogrbljena sjena
dal ćeš biti ona ista žena
što se sa mnom ljubila na kiši
hoćeš li u sjećanju sačuvati dio za mene

kad budem ostavljen, zaboravljen
od samog sebe zapostavljen
hoće li  i tada u sjećanju ostati urezan
i jedan trag što će voditi ka meni

kad dođu dani poslije ovih dana,
poslije ovih godina,kad moje ruke ostare
kad me prijatelji zaborave
kad me pamet ostavi,hoćeš li biti ona što će me s pameti napustit

Doviđenja pjesniče, do skorog viđenja

Kao oblaci što putuju tvoje ruke iz zagrljaja bježe,gdje li sada lumpuješ
dal i sada tuguješ
ja još sam tu ne zauvijek
vidiš li kristalne suze
da mi se ugnjezdit u zagrljaj tvoj na tren
da mi je samo reći oprosti druže!
Tamo u tuđini gledam more
obalom šećem
ima li to kraja,
reci mi gaziš li oblake
osjećaš li sunčevog sjaja

Oprosti da mi je reći
dal išta sad kajanje znači
preklinjem, molim , klečim
u san mi doputuješ šutke, osmjeh sjajom ti zrači
ja živim za onaj dan ,
kad ću te gore naći,
čekaj me pjesniče,čekaj
kao onoga dana me zagrli!

Padam

I kad sviće stare zidine ne sjaje
ludi čovjek vragu se daje
pa se skrije al kratko mira ima
čas oseka,pa plima, i odrazi
mjesečevi obrazi osvjetljeni,
u rjeci granjem osjenčeni
neopisiv pogled na um prosvijetljeni!

Umujem, pa ludujem, pa manje razumijem,
više tugujem, neželim da drugujem
ne umijem,
iz časa sreće želim da se ubijem
jer nerazumijem,
onda iz sna se umijem,
pa malo zraka upijem,
koji dim cigare ubijem
pa opet mudrujem
al ništa ne umijem
pa ne razumjem,
kako da uspijem a savjest da ne ubijem
pa se opijem bez da popijem,
pa plačem jer neznam da se smijem,
i onda pišem , a neznam što pisati
u isto vrijeme dišem
,a ne želim disati
samujem, postajem sve osamljeniji
noću danujem postajem zatupljeniji
vjeđe mi padaju zalaze na zapad,
svaku riječ preispitivam nikom ne kazujem
vanjštinu maskiram ,a ustvari praznujem!!!

Velebitska Stina

Srca kamenitog ruke težačke,
oči tamo dolje gledaju u daljinu,
kamen na kamenu, rika medvjeda u planini
stina na stini, kuća u divljini
upisana u moje misli,
nedaj da zaboravim nikada tvoju zimu
prati me kao što pogledavaš more sinje
doviđenja Velebite moj

Ja ode

I tisuće riječi malo je,
i sva crnina noći preblaga je da opiše gorčinu provincijske sredine,
"Bit će bolje",
za to prekasno je,
isčezava i posljednji dio mene,iz najdublje dubine,
odumire mi um,a
moje noge nemaju snage za dalje!
Ne želim se boriti,
pucajte,
ubijte me,
nemilosrdnost metka nije veća od praznine srca ubojice,
gubim bitku lagano, zbogom provincijo,
zbogom ruke težačke
za mene nema nada, srce opustošeno!


Pas zapišava uličnu rasvjetu
repom mi maše on ima snage,
njemu je muka nepoznata, noći su mu slobodnjačke naročito drage,
kad ga tmurni gazda pusti s lanca,
on noć ima pred sobom!
A onda ujutro cipele gradskih dama
po zapišanim pločnicima hodaju do neba uzdignutih glava,
a pas, povijena repa
ležeći lancima opasan
kao da se naslađiva pravi se da spava!
Tko je pas?
A tko je dama?
On koristi i kapljicu slobode,
a provincijska dama željna uzdizanja sve dublje tone,
a ja kao pas zavezani povijena repa
ne mogu mijenjati svijet
zbogom,ja ode,ja ode dignut svoj rep
trčkarati opet ja ode

Mojoj najdražoj

Zaustavi vrijeme,
sad nek sve na tren stane,
i ruku mi stisni čvrsto
kako nikada nisi
ovaj čak kao posljednje dane živi!

Prstima kroz kosu prođi
daj da osjetim nježnost tvojih dlanova
zagrli me čvrsto, čvršće
ljubi me, strasno, polako,

Zagrli me nježno,
kao što mi tvoje usne šapuću
voli me neodoljivo kao što te moje oči miluju
i ne daj da ovaj tren ode
ne dopusti da vrijeme traje
jednom kad ruke se naše spoje
sve oko mene san postaje

Ne daj da nas odvoje jutrom
pa sjećanje samo da ostane
zaustavi svitanje,sunce nek danas duže usnije
nek ode negdje drugdje u skitanje
istok nek danas ga skrije

Dopusti da te gledam, u tvojim se očima topim,
da sačuvam u sjećanju ovaj pogled što za ništa ne  dam
i ovaj čas što za ništa mijenjao ne bi

Još uvijek sanjaš sa mnom najdraža

Sklopi oči i sanjaj sa mnom,
vidiš li bistru vodu dole podno planine?
... sjećaš se kako smo dole nekada ležali davno?

Usni sa mnom, nije li divno
tvoj i moj raj,
osjeti samo taj oštri zrak,
osjeti ovu ljepotu,
usni sa mnom, obožavam ovaj kraj!

Zaboravi gradsku strku, izbjegni bezosjećajnosti ofucanog asfalta
uživaj,
uživaj sa mnom!

A onda opet otvori oči
i svoj život pati
eh da mi je poći tamo gdje voda od kamen mlati,
vjetar sa granjem pleše plesove svima znane
,a ptice, na ovaj bal nepozvane, im skladaju melodije najdivnije

I venem i patim
ne želim ovdje biti ,
htio bih da se vratim, htio bih opet sniti
ja tugujem i žalim u noćima prohladnim dugim
dok sag se slaže bijeli ja bdijem nad gradom jadnim
al jedno me samo veseli
još uvijek sanjaš sa mnom
još uvijek vidiš slike
još uvijek vidiš čar netaknutog kutka,
neoskvrnjene ljepote

Kao pasijans, bore se slažu na licu
kao tragovi kočenja na tvome čelu!
Godine prolaze, dani odnose krv vrelu,
ti ostaješ na istome mjestu,
za tebe kao da vrijeme staje,
tragovi ostaju,
rat za ratom,al ratovi staju,
ožiljci ne blijede,
rane još bolnije postaju,
a vrijeme ne misli na tebe,
i ide, šire, juri
putevi postaju sve uži, ciljevi sve udaljeniji,
pravda sve nedostižnija,a istina sve bolnija
riječi se sve teže jedna na drugu nižu
i strahovi tvoji napuštaju pjesme
i postaju sve realniji,
a ti sve ne pribraniji sve ne shvaćeniji , očajniji, odbačeniji, otuđeniji, osamljeniji izopčeniji


I lutaš po svojoj tuzi
i noćima sa snom se hrvaš
i padaš i toneš i jaučeš, urlaš
i hvataš se za tanko granje lišće niz dlanove klizi
toneš , dublje,sigurnije,
pa prebireš po prošlom vremenu i mučki jecaš
živiš a života se ne sjećaš

Male ruke

Ne plači, noćas ugasi svijeću
postelju zagrli meku
male putuju ruke
pravda odlazi kući na tvoju sreću.


Na krvavim poljima još bitke se vode
usni
prije nego li oštrica mača raspara utrobu mrtvog djeteta
nemilosrdni junak ravnodušnog pogleda siječe odreda


Ruke odsječene ruke posvuda
probudi se upali svijeću
otiđi brzo odavde, ona još dugo neće stići
ima li uopće pravde?


Neoplakivaj ruke male,
jednom kad voda proteče nitko je ne vrati više
bježi, sakrij se i od sebe, hvataj dah nade, 
budi sretna jer još dišeš.


Pravda će jednom moriti ko kuga
al ovdje ta pravila za sada ne vrijede
zaboravi ruke male,
zaboravi mene starog svog druga.


Hajde, oštrica mača nema srce
kad ruke je nemilosrdne nose, bježi
samo mi sklopi oči
ne osvrći se za mnom pođi.


Pobjegni već jednom , pravda neće doći
ugasi za sobom svijeću,
ugasi ruke male
mjesec će uskoro obasjati mjesto.


Oštrica mača krvavi korice
ne reci nikome za ruke male
zašuti zauvijek pravda te stiže
užurbanim koracima


tko će te grliti sada
tko će te ljubiti, 
takni posljednji put
male ruke, ruke male!

Priznajem kriv sam
jer mjesec noćas sjaji
, a ujutro neće izaći sunce modro plavo
i za to me kao krivca pribilježite.


I kriv sam jer polje zjapi neobrađeno 
a kriv sam i za to jer su ljudi drevni posijali piramide
godinama prije moga rođenja
sudite mi jer je i Che mrtav bez suđenja


Ja kriv sam i jer sam sanjar
jer živim u mašti da svijet može bolje
mjesto biti, oprostite ljudi kriv sam
nisam znao da ne smijem sniti


I naravno krivicu mi stavite jer potresi ubijaju ljude
lancima i okovima me obavite
dovedite suce da mi sude 
proglasite kraljem me tamnice


I kriv sam sudite i za to 
jer nisam birao sredstva da volim ljude druge
sam vam dokaze dajem 
prečasni uzvišeni sude


U hrpu zločina uvrstite i to
da nekada pomognem neznancu
i kome je potrebno pružim ruku
osudite me na smrtnu kaznu
jer jednom sam nemoćnog starca
uzeo pod ruku i preveo 
na drugu stranu ulice


Priznajem za sve sam kriv

Pismo bez adrese

Svaki dan pišem sve više,i pišem o svemu pišem svakome , nikada ni jedno pismo nisam poslao, postajem sve ogorčeniji, osjećam kako tonem sve dublje i kako me moja ljutnja guta, kao da svakodnevno padam pod pritiscima koje namećem sam sebi!
Osjećaš li ti svaku novu naslagu tereta koji okrutni i nemilosrdni svijet stavlja na tvoja ramena, nazireš li iza ugla svakodnevno novi životni izazov, dopuštaš li da drugi pričaju tvoju priču, osjećaš li da svaki tvoj korak postaje samo zaveslaj unazad , a da ispred sebe ostavljaš koncentrične obrise zaveslaja,
Život nije lagan , ciljevi nisu ostvarivi ali ništa nije nedostižno.
Pritisak okoline nametanje nemogućih ciljeva od strane ugroženih ljudi, koji uočavaju i da tvoj uspon, kojega ni sam nisi svjestan, nije uspjeh, nego samo dizanje ljestvice postavljanje novih pravila i kriterija, svaki dan života pretvara se u borbu s lavovima, u pakao koji raste i stvara se pred tobom,
Odupireš li se ili pak posrćeš pod pritiscima da odustaneš, nisi li prešao previše da bi ispustio medalju bez borbe.
Nemaš još takve željeve niti ožiljke da bi tvoj um stao, niji još ukusio pobjedničku uzavrelu krv u venama.
Um je pokretač tvojih mogućnosti, tijelo je samo sredstvo koje omogućava borbu, um izdržava napore.
Svaki cilj je ostvariv kad je u um ritmički usklađen sa tijelom, svaka nova bitka je samo korak naprijed koji te goni da ne posustaneš.
Nisu li životna iskušenja samo stvari koje postavljaju  temelj u izgradnji osobe, nije li kvaliteta postavljenog temelja osnova postojanja nadogradnje! Pravilno izgrađen temelj je neminovan za na dozidavanje katova,a broj katova je mjerilo uspjeha, nije li?
To bi značilo da prelazak osnovnih iskušenja je karta za slijedeći nivo igre, koja onda postaje samo ubiranje poena, nije li to dovoljan pokretač da se nastaviš igrati!
Život je igra bez nastavaka, bez prikupljanja novih života. Borba je neminovna za opstanak, poštena borba bez nedopuštenih sredstava i poraz čini prihvatljivijim a pravilno postavljanje temelja poraz svodi na najmanji mogući nivo. Život bez borbe je kako kuća bez temelja lijep, kratkoročan, neodrživ, i nesiguran za boravljenje!!!