Padam

I kad sviće stare zidine ne sjaje
ludi čovjek vragu se daje
pa se skrije al kratko mira ima
čas oseka,pa plima, i odrazi
mjesečevi obrazi osvjetljeni,
u rjeci granjem osjenčeni
neopisiv pogled na um prosvijetljeni!

Umujem, pa ludujem, pa manje razumijem,
više tugujem, neželim da drugujem
ne umijem,
iz časa sreće želim da se ubijem
jer nerazumijem,
onda iz sna se umijem,
pa malo zraka upijem,
koji dim cigare ubijem
pa opet mudrujem
al ništa ne umijem
pa ne razumjem,
kako da uspijem a savjest da ne ubijem
pa se opijem bez da popijem,
pa plačem jer neznam da se smijem,
i onda pišem , a neznam što pisati
u isto vrijeme dišem
,a ne želim disati
samujem, postajem sve osamljeniji
noću danujem postajem zatupljeniji
vjeđe mi padaju zalaze na zapad,
svaku riječ preispitivam nikom ne kazujem
vanjštinu maskiram ,a ustvari praznujem!!!