duga je noć,kiši
tišinu oko sebe slušam,
pušim,
netko bi rekao guštam

noć je hladna jesenja,
ovo je mali šugav grad,
na ulici se ne prodaju kestenja
jednu za drugom palim,gutam taj smrad

na današnji dan netko je umro
jer svaki datum nekom je bio posljednji,
gledao sam tv kalendar jutros,ne značajni događaji osrednji

noćas je noć tako duga, na ovaj datum i ja koda crkavam
da imam božje kistove i boje slikao bi jutro ,a ne kako se nebo smrkava
i ne pazim na interpunkcijske znakove, 
jer riječi me(a ne zarezi i točke) oslikavaju,
nikada nisam patio od formi, 
ni od sakupljača poena koji to ne odobravaju

jer ja sam disao kad sam trebao udah
,a ne kad bi mi netko to dozvolio
neki mi kažu da zato sam frajer,
al ima ih što misle da sam čudak
uglavnom znam da nisam od onih što bi svima udovoljio

Đavolski noćni hir

Lađe napnutih jedara,
 hladne i surove ceste,
djevojke ogromnih bedara,
olovne stope teške,
čežnja i slutnje u tami, 
tamna tinta i bijelo pero,
a riječi crne, crnije,
surovo provincijsko mjesto
sve biva odurnije, okrutnije.

A jedra opet napeta,
bedra opet široka, 
gledam krajičkom oka,
tinta postaje sve praznija,
pero sve istrošenije,
riječi bivaju sve iskrenije,promislenije.

Tužna je sudbina geta,
život u središtu grada,
na samom rubu svijeta,
tužne se ljudske fasade,
podižu bedeme do nebesa,
koljačke legije, crne brigade
razdiru ih kao komad mesa!