Male ruke

Ne plači, noćas ugasi svijeću
postelju zagrli meku
male putuju ruke
pravda odlazi kući na tvoju sreću.


Na krvavim poljima još bitke se vode
usni
prije nego li oštrica mača raspara utrobu mrtvog djeteta
nemilosrdni junak ravnodušnog pogleda siječe odreda


Ruke odsječene ruke posvuda
probudi se upali svijeću
otiđi brzo odavde, ona još dugo neće stići
ima li uopće pravde?


Neoplakivaj ruke male,
jednom kad voda proteče nitko je ne vrati više
bježi, sakrij se i od sebe, hvataj dah nade, 
budi sretna jer još dišeš.


Pravda će jednom moriti ko kuga
al ovdje ta pravila za sada ne vrijede
zaboravi ruke male,
zaboravi mene starog svog druga.


Hajde, oštrica mača nema srce
kad ruke je nemilosrdne nose, bježi
samo mi sklopi oči
ne osvrći se za mnom pođi.


Pobjegni već jednom , pravda neće doći
ugasi za sobom svijeću,
ugasi ruke male
mjesec će uskoro obasjati mjesto.


Oštrica mača krvavi korice
ne reci nikome za ruke male
zašuti zauvijek pravda te stiže
užurbanim koracima


tko će te grliti sada
tko će te ljubiti, 
takni posljednji put
male ruke, ruke male!

Priznajem kriv sam
jer mjesec noćas sjaji
, a ujutro neće izaći sunce modro plavo
i za to me kao krivca pribilježite.


I kriv sam jer polje zjapi neobrađeno 
a kriv sam i za to jer su ljudi drevni posijali piramide
godinama prije moga rođenja
sudite mi jer je i Che mrtav bez suđenja


Ja kriv sam i jer sam sanjar
jer živim u mašti da svijet može bolje
mjesto biti, oprostite ljudi kriv sam
nisam znao da ne smijem sniti


I naravno krivicu mi stavite jer potresi ubijaju ljude
lancima i okovima me obavite
dovedite suce da mi sude 
proglasite kraljem me tamnice


I kriv sam sudite i za to 
jer nisam birao sredstva da volim ljude druge
sam vam dokaze dajem 
prečasni uzvišeni sude


U hrpu zločina uvrstite i to
da nekada pomognem neznancu
i kome je potrebno pružim ruku
osudite me na smrtnu kaznu
jer jednom sam nemoćnog starca
uzeo pod ruku i preveo 
na drugu stranu ulice


Priznajem za sve sam kriv

Pismo bez adrese

Svaki dan pišem sve više,i pišem o svemu pišem svakome , nikada ni jedno pismo nisam poslao, postajem sve ogorčeniji, osjećam kako tonem sve dublje i kako me moja ljutnja guta, kao da svakodnevno padam pod pritiscima koje namećem sam sebi!
Osjećaš li ti svaku novu naslagu tereta koji okrutni i nemilosrdni svijet stavlja na tvoja ramena, nazireš li iza ugla svakodnevno novi životni izazov, dopuštaš li da drugi pričaju tvoju priču, osjećaš li da svaki tvoj korak postaje samo zaveslaj unazad , a da ispred sebe ostavljaš koncentrične obrise zaveslaja,
Život nije lagan , ciljevi nisu ostvarivi ali ništa nije nedostižno.
Pritisak okoline nametanje nemogućih ciljeva od strane ugroženih ljudi, koji uočavaju i da tvoj uspon, kojega ni sam nisi svjestan, nije uspjeh, nego samo dizanje ljestvice postavljanje novih pravila i kriterija, svaki dan života pretvara se u borbu s lavovima, u pakao koji raste i stvara se pred tobom,
Odupireš li se ili pak posrćeš pod pritiscima da odustaneš, nisi li prešao previše da bi ispustio medalju bez borbe.
Nemaš još takve željeve niti ožiljke da bi tvoj um stao, niji još ukusio pobjedničku uzavrelu krv u venama.
Um je pokretač tvojih mogućnosti, tijelo je samo sredstvo koje omogućava borbu, um izdržava napore.
Svaki cilj je ostvariv kad je u um ritmički usklađen sa tijelom, svaka nova bitka je samo korak naprijed koji te goni da ne posustaneš.
Nisu li životna iskušenja samo stvari koje postavljaju  temelj u izgradnji osobe, nije li kvaliteta postavljenog temelja osnova postojanja nadogradnje! Pravilno izgrađen temelj je neminovan za na dozidavanje katova,a broj katova je mjerilo uspjeha, nije li?
To bi značilo da prelazak osnovnih iskušenja je karta za slijedeći nivo igre, koja onda postaje samo ubiranje poena, nije li to dovoljan pokretač da se nastaviš igrati!
Život je igra bez nastavaka, bez prikupljanja novih života. Borba je neminovna za opstanak, poštena borba bez nedopuštenih sredstava i poraz čini prihvatljivijim a pravilno postavljanje temelja poraz svodi na najmanji mogući nivo. Život bez borbe je kako kuća bez temelja lijep, kratkoročan, neodrživ, i nesiguran za boravljenje!!!

Hektor poet: Zaboravi na mene, ne ostvaren san, zaboravi dodir,...

Hektor poet: Zaboravi na mene,
ne ostvaren san,
zaboravi dodir,...: "Zaboravi na mene, ne ostvaren san, zaboravi dodir, ruke, zaboravi sam ću dalje! I mene rane bole tvoje, ne mogu ih liječit znam, zabor..."

Jesi li gledala stope odlaska mog
kao što su se očima rosnim grlila naša tijela prije puta
jesi li vidila samo besciljnog pjesnika u meni te noći?
Takni me pogledom kako si me znala dirati 
Takni me pjesmom ko što mač tiče uzavrelu krv junaka
Takni me riječju za koju nikada hrabrosti skupila nisi
Napi me dodirima koje si skrivala
Zaledi me ljubavlju koju nikada nisi znala pokazati! 
Hladna noć osamljenička!

Oprosti neznanko, 
ali ne šuti,
ne šuti samo,
grli me strasno, 
grli kao davno
kad su veselo pahulje
krojile sag, mek, nježan, divni
, a livade ljetnje cvale
i mirisna polja sjala, 
vjetrovi zviždali balade,
a duga nad gradom se tkala
zagrli se onako spontano
kako sam zaljubljeni rade,
kako si nekada znala.
Nemoj nečujno otvoriti vrata
i laganim koracima u postelju ući
reci mi barem "Zdravo" 
ne zalupi vratima na dolasku kući.
I nemoj poći bez mene leći
i leđa mi okrenuti mučki
nek tijela naša se stisnu i zagrle objeručki
i jutra svakoga sunce nek zbog nas se budi!
 Budimo opet draga sretni normalni ljudi!

Ja sam samo nit u čvoru mreže postojanja
samo prašina na rubu beskonačne ceste
bez imena bez smjera bez znaka,
samo latica bijele uvele ruže,
samo njena pelud  sitna poput praha
prostrta po prostranom polju!

Ja sam samo kapljica kiše
na rosnoj livadi ranog proljeća
samo uveli list na stablu života!

Ja sam samo bespomoćni krik prividno mirne noć
što kao lavež pasa para tišinu,
samo kap mutne vode čovječanstva,
uski put bez putnika i cilja
i nebitna karika beskonačnog lanca,
beskonačnog lanca ponavljanja.

Ja sam samo nit u čvoru mreže postojanja!

Nebo bez zvijezda se budi
mjesec bez sjaja sija
prazna su srca ljudi
dalek je put bez cilja
dalek ko samo nebo

Sjećaš li se
Prvog čina predstave
Ljetne divne noći mirisne
Sjajne
Pamtiš li onu zimu
Kad obnovili smo
Vječne tajne
Rasplamsali iskru iščezlu
I zimu poslije
Tešku
Čemernu, sumornu

Može li kišit bez oblaka,
može li pasti kamen bez da bude bačen,
može li se korak korakom zvati bez da bude zakoračen?

Može li svjetlo sjati bez tame
jer koga bi onda osvjetljavalo?
Može li vrijeme teći bez čovjeka
jer kome bi onda obrojavalo
i komu bi ukazivalo na prolaznost
, a tko je nebi shvaćao!

Zaboravi na mene,
ne ostvaren san,
zaboravi dodir,
ruke,
zaboravi
sam ću dalje!

I mene rane bole tvoje,
ne mogu ih liječit znam,
zaboravi,
ja dalje putujem sam,
ne pokušavaj me spriječit!

Osjećaš li moju mržnju gade,
do tebe će nadam se ove riječi stići,
čuješ li ove zidove hladne,
čuješ li ove tužne boje!

Naslađuješ li se nad mojom samoćom?
Jer ja se moći tvojoj ne divim,
gradi ti dvorce i snove
ali i mene pusti da živim!

Zanosi se svojom vlasti
i ubi u nama ove nade,
udri lopatom, udri gazda
ne daj s njom da rade!

Jer komu kruha treba
tvoja sitost i nas poji
mi možemo živjeti ko zvijeri,znamo,
a šta će prasci tvoji?

Oni trud ne znaju piti
nit jesti rada čase,
zaboravi na nas gazda
samo ti misli na se!

Jer ja ću sutra opet
mirnih ustati misli i sanjati
polja rosna, u daljini razasuto klasje,
i Suncu osmijeh ću dati

,a ti ćeč gazda tmurni
venut u tuzi svojoj , živjet sa svojom boli
, a sluga tvoj će bijedni zauvijek da te voli
onako kako ti njeg znao nisi!