Mojoj najdražoj

Zaustavi vrijeme,
sad nek sve na tren stane,
i ruku mi stisni čvrsto
kako nikada nisi
ovaj čak kao posljednje dane živi!

Prstima kroz kosu prođi
daj da osjetim nježnost tvojih dlanova
zagrli me čvrsto, čvršće
ljubi me, strasno, polako,

Zagrli me nježno,
kao što mi tvoje usne šapuću
voli me neodoljivo kao što te moje oči miluju
i ne daj da ovaj tren ode
ne dopusti da vrijeme traje
jednom kad ruke se naše spoje
sve oko mene san postaje

Ne daj da nas odvoje jutrom
pa sjećanje samo da ostane
zaustavi svitanje,sunce nek danas duže usnije
nek ode negdje drugdje u skitanje
istok nek danas ga skrije

Dopusti da te gledam, u tvojim se očima topim,
da sačuvam u sjećanju ovaj pogled što za ništa ne  dam
i ovaj čas što za ništa mijenjao ne bi

Još uvijek sanjaš sa mnom najdraža

Sklopi oči i sanjaj sa mnom,
vidiš li bistru vodu dole podno planine?
... sjećaš se kako smo dole nekada ležali davno?

Usni sa mnom, nije li divno
tvoj i moj raj,
osjeti samo taj oštri zrak,
osjeti ovu ljepotu,
usni sa mnom, obožavam ovaj kraj!

Zaboravi gradsku strku, izbjegni bezosjećajnosti ofucanog asfalta
uživaj,
uživaj sa mnom!

A onda opet otvori oči
i svoj život pati
eh da mi je poći tamo gdje voda od kamen mlati,
vjetar sa granjem pleše plesove svima znane
,a ptice, na ovaj bal nepozvane, im skladaju melodije najdivnije

I venem i patim
ne želim ovdje biti ,
htio bih da se vratim, htio bih opet sniti
ja tugujem i žalim u noćima prohladnim dugim
dok sag se slaže bijeli ja bdijem nad gradom jadnim
al jedno me samo veseli
još uvijek sanjaš sa mnom
još uvijek vidiš slike
još uvijek vidiš čar netaknutog kutka,
neoskvrnjene ljepote

Kao pasijans, bore se slažu na licu
kao tragovi kočenja na tvome čelu!
Godine prolaze, dani odnose krv vrelu,
ti ostaješ na istome mjestu,
za tebe kao da vrijeme staje,
tragovi ostaju,
rat za ratom,al ratovi staju,
ožiljci ne blijede,
rane još bolnije postaju,
a vrijeme ne misli na tebe,
i ide, šire, juri
putevi postaju sve uži, ciljevi sve udaljeniji,
pravda sve nedostižnija,a istina sve bolnija
riječi se sve teže jedna na drugu nižu
i strahovi tvoji napuštaju pjesme
i postaju sve realniji,
a ti sve ne pribraniji sve ne shvaćeniji , očajniji, odbačeniji, otuđeniji, osamljeniji izopčeniji


I lutaš po svojoj tuzi
i noćima sa snom se hrvaš
i padaš i toneš i jaučeš, urlaš
i hvataš se za tanko granje lišće niz dlanove klizi
toneš , dublje,sigurnije,
pa prebireš po prošlom vremenu i mučki jecaš
živiš a života se ne sjećaš

Male ruke

Ne plači, noćas ugasi svijeću
postelju zagrli meku
male putuju ruke
pravda odlazi kući na tvoju sreću.


Na krvavim poljima još bitke se vode
usni
prije nego li oštrica mača raspara utrobu mrtvog djeteta
nemilosrdni junak ravnodušnog pogleda siječe odreda


Ruke odsječene ruke posvuda
probudi se upali svijeću
otiđi brzo odavde, ona još dugo neće stići
ima li uopće pravde?


Neoplakivaj ruke male,
jednom kad voda proteče nitko je ne vrati više
bježi, sakrij se i od sebe, hvataj dah nade, 
budi sretna jer još dišeš.


Pravda će jednom moriti ko kuga
al ovdje ta pravila za sada ne vrijede
zaboravi ruke male,
zaboravi mene starog svog druga.


Hajde, oštrica mača nema srce
kad ruke je nemilosrdne nose, bježi
samo mi sklopi oči
ne osvrći se za mnom pođi.


Pobjegni već jednom , pravda neće doći
ugasi za sobom svijeću,
ugasi ruke male
mjesec će uskoro obasjati mjesto.


Oštrica mača krvavi korice
ne reci nikome za ruke male
zašuti zauvijek pravda te stiže
užurbanim koracima


tko će te grliti sada
tko će te ljubiti, 
takni posljednji put
male ruke, ruke male!

Priznajem kriv sam
jer mjesec noćas sjaji
, a ujutro neće izaći sunce modro plavo
i za to me kao krivca pribilježite.


I kriv sam jer polje zjapi neobrađeno 
a kriv sam i za to jer su ljudi drevni posijali piramide
godinama prije moga rođenja
sudite mi jer je i Che mrtav bez suđenja


Ja kriv sam i jer sam sanjar
jer živim u mašti da svijet može bolje
mjesto biti, oprostite ljudi kriv sam
nisam znao da ne smijem sniti


I naravno krivicu mi stavite jer potresi ubijaju ljude
lancima i okovima me obavite
dovedite suce da mi sude 
proglasite kraljem me tamnice


I kriv sam sudite i za to 
jer nisam birao sredstva da volim ljude druge
sam vam dokaze dajem 
prečasni uzvišeni sude


U hrpu zločina uvrstite i to
da nekada pomognem neznancu
i kome je potrebno pružim ruku
osudite me na smrtnu kaznu
jer jednom sam nemoćnog starca
uzeo pod ruku i preveo 
na drugu stranu ulice


Priznajem za sve sam kriv

Pismo bez adrese

Svaki dan pišem sve više,i pišem o svemu pišem svakome , nikada ni jedno pismo nisam poslao, postajem sve ogorčeniji, osjećam kako tonem sve dublje i kako me moja ljutnja guta, kao da svakodnevno padam pod pritiscima koje namećem sam sebi!
Osjećaš li ti svaku novu naslagu tereta koji okrutni i nemilosrdni svijet stavlja na tvoja ramena, nazireš li iza ugla svakodnevno novi životni izazov, dopuštaš li da drugi pričaju tvoju priču, osjećaš li da svaki tvoj korak postaje samo zaveslaj unazad , a da ispred sebe ostavljaš koncentrične obrise zaveslaja,
Život nije lagan , ciljevi nisu ostvarivi ali ništa nije nedostižno.
Pritisak okoline nametanje nemogućih ciljeva od strane ugroženih ljudi, koji uočavaju i da tvoj uspon, kojega ni sam nisi svjestan, nije uspjeh, nego samo dizanje ljestvice postavljanje novih pravila i kriterija, svaki dan života pretvara se u borbu s lavovima, u pakao koji raste i stvara se pred tobom,
Odupireš li se ili pak posrćeš pod pritiscima da odustaneš, nisi li prešao previše da bi ispustio medalju bez borbe.
Nemaš još takve željeve niti ožiljke da bi tvoj um stao, niji još ukusio pobjedničku uzavrelu krv u venama.
Um je pokretač tvojih mogućnosti, tijelo je samo sredstvo koje omogućava borbu, um izdržava napore.
Svaki cilj je ostvariv kad je u um ritmički usklađen sa tijelom, svaka nova bitka je samo korak naprijed koji te goni da ne posustaneš.
Nisu li životna iskušenja samo stvari koje postavljaju  temelj u izgradnji osobe, nije li kvaliteta postavljenog temelja osnova postojanja nadogradnje! Pravilno izgrađen temelj je neminovan za na dozidavanje katova,a broj katova je mjerilo uspjeha, nije li?
To bi značilo da prelazak osnovnih iskušenja je karta za slijedeći nivo igre, koja onda postaje samo ubiranje poena, nije li to dovoljan pokretač da se nastaviš igrati!
Život je igra bez nastavaka, bez prikupljanja novih života. Borba je neminovna za opstanak, poštena borba bez nedopuštenih sredstava i poraz čini prihvatljivijim a pravilno postavljanje temelja poraz svodi na najmanji mogući nivo. Život bez borbe je kako kuća bez temelja lijep, kratkoročan, neodrživ, i nesiguran za boravljenje!!!

Hektor poet: Zaboravi na mene, ne ostvaren san, zaboravi dodir,...

Hektor poet: Zaboravi na mene,
ne ostvaren san,
zaboravi dodir,...: "Zaboravi na mene, ne ostvaren san, zaboravi dodir, ruke, zaboravi sam ću dalje! I mene rane bole tvoje, ne mogu ih liječit znam, zabor..."

Jesi li gledala stope odlaska mog
kao što su se očima rosnim grlila naša tijela prije puta
jesi li vidila samo besciljnog pjesnika u meni te noći?
Takni me pogledom kako si me znala dirati 
Takni me pjesmom ko što mač tiče uzavrelu krv junaka
Takni me riječju za koju nikada hrabrosti skupila nisi
Napi me dodirima koje si skrivala
Zaledi me ljubavlju koju nikada nisi znala pokazati! 
Hladna noć osamljenička!

Oprosti neznanko, 
ali ne šuti,
ne šuti samo,
grli me strasno, 
grli kao davno
kad su veselo pahulje
krojile sag, mek, nježan, divni
, a livade ljetnje cvale
i mirisna polja sjala, 
vjetrovi zviždali balade,
a duga nad gradom se tkala
zagrli se onako spontano
kako sam zaljubljeni rade,
kako si nekada znala.
Nemoj nečujno otvoriti vrata
i laganim koracima u postelju ući
reci mi barem "Zdravo" 
ne zalupi vratima na dolasku kući.
I nemoj poći bez mene leći
i leđa mi okrenuti mučki
nek tijela naša se stisnu i zagrle objeručki
i jutra svakoga sunce nek zbog nas se budi!
 Budimo opet draga sretni normalni ljudi!

Ja sam samo nit u čvoru mreže postojanja
samo prašina na rubu beskonačne ceste
bez imena bez smjera bez znaka,
samo latica bijele uvele ruže,
samo njena pelud  sitna poput praha
prostrta po prostranom polju!

Ja sam samo kapljica kiše
na rosnoj livadi ranog proljeća
samo uveli list na stablu života!

Ja sam samo bespomoćni krik prividno mirne noć
što kao lavež pasa para tišinu,
samo kap mutne vode čovječanstva,
uski put bez putnika i cilja
i nebitna karika beskonačnog lanca,
beskonačnog lanca ponavljanja.

Ja sam samo nit u čvoru mreže postojanja!

Nebo bez zvijezda se budi
mjesec bez sjaja sija
prazna su srca ljudi
dalek je put bez cilja
dalek ko samo nebo

Sjećaš li se
Prvog čina predstave
Ljetne divne noći mirisne
Sjajne
Pamtiš li onu zimu
Kad obnovili smo
Vječne tajne
Rasplamsali iskru iščezlu
I zimu poslije
Tešku
Čemernu, sumornu

Može li kišit bez oblaka,
može li pasti kamen bez da bude bačen,
može li se korak korakom zvati bez da bude zakoračen?

Može li svjetlo sjati bez tame
jer koga bi onda osvjetljavalo?
Može li vrijeme teći bez čovjeka
jer kome bi onda obrojavalo
i komu bi ukazivalo na prolaznost
, a tko je nebi shvaćao!

Zaboravi na mene,
ne ostvaren san,
zaboravi dodir,
ruke,
zaboravi
sam ću dalje!

I mene rane bole tvoje,
ne mogu ih liječit znam,
zaboravi,
ja dalje putujem sam,
ne pokušavaj me spriječit!

Osjećaš li moju mržnju gade,
do tebe će nadam se ove riječi stići,
čuješ li ove zidove hladne,
čuješ li ove tužne boje!

Naslađuješ li se nad mojom samoćom?
Jer ja se moći tvojoj ne divim,
gradi ti dvorce i snove
ali i mene pusti da živim!

Zanosi se svojom vlasti
i ubi u nama ove nade,
udri lopatom, udri gazda
ne daj s njom da rade!

Jer komu kruha treba
tvoja sitost i nas poji
mi možemo živjeti ko zvijeri,znamo,
a šta će prasci tvoji?

Oni trud ne znaju piti
nit jesti rada čase,
zaboravi na nas gazda
samo ti misli na se!

Jer ja ću sutra opet
mirnih ustati misli i sanjati
polja rosna, u daljini razasuto klasje,
i Suncu osmijeh ću dati

,a ti ćeč gazda tmurni
venut u tuzi svojoj , živjet sa svojom boli
, a sluga tvoj će bijedni zauvijek da te voli
onako kako ti njeg znao nisi!